Kultura ne smije biti talac ideoloških ratova

Medijskim prostorom ovoga su ljeta dominirali stari ideološki sukobi koji su se ponovno prelili i u sektor kulture i otvorili brojna pitanja, o kojima razgovaramo s novim predsjednikom Matice hrvatske dr. sc. Damirom Zorićem. No „ispod radara“ ostala je i jedna bitna vijest, koju problematiziramo. Naime, u lipnju je u sklopu 16. kola edicije Deset vekova srpske književnosti Izdavačkog centra Matice srpske, objavljena knjiga Historija dubrovačke književnosti. Time se dubrovački autori i njihova djela ponovno pokušavaju predstaviti kao dio srpske kulturne povijesti i bez utemeljenja uvrštavaju u srpski književni korpus. To objavljivanje svojevrsni je nastavak dugotrajne srpske prakse svojatanja hrvatske književnosti Dubrovnika. Matica hrvatska, kao i HAZU, više su puta reagirale na pokušaje prisvajanja hrvatske književnosti ponavljajući da se takva svojatanja i krađa ne temelje ni na povijesnim, ni na jezičnim, ni na književnoznanstvenim činjenicama, nego isključivo na politikama srpskog kulturnog imperijalizma i povijesnog revizionizma. Predsjednik Matice hrvatske Damir Zorić osvrće se na najnoviji slučaj svojatanja i poziva sve relevantne aktere na zajedničko djelovanje. Razgovarali smo i o planovima za predstojeći četverogodišnji mandat novoga vodstva Matice hrvatske u kojem je obnova Matičine Palače istaknuta kao najvažniji cilj.

Snimio Mirko Cvjetko / MH

Tijekom ljeta ponovno su u javnosti isplivali stari ideološki sukobi koji su kulminirali slučajem Benkovca. Kako to komentirate?

To je već tradicija u Hrvatskoj. Svakog ljeta raspiruje se nekakva histerija, a u takvoj užarenoj i fanatiziranoj atmosferi činjenice i razum su na gubitku. Iz godine u godinu sve se više određeni festivalski sadržaji i nekakve subverzivne umjetnosti, ako to uopće jest umjetnost, pretvaraju u medij za vođenje ideološkog ratovanja. U svemu tome kultura je zapravo talac ekstremnih ideologija.

Kako pomiriti „zaraćene“ strane u tim ideološkim ratovima? Slučaj festivala u Benkovcu sada se preselio i u Šibenik.

Ne nasjedati na provokacije. Glavna namjera provokacije jest da vas uhvate na krivoj nozi, da izgubite živce i uđete u raspravu s provokatorima, po mogućnosti što žučljiviju. Koliko god je moguće, odgovorni čimbenici trebaju djelovati umirujuće i smirivati napetosti. Svatko ima pravo na svoje mišljenje i javno iznošenje stavova. To, međutim, jednako vrijedi i za hrvatske branitelje, oni kao i svi drugi imaju pravo na javno iznošenje svojih stavova, imaju pravo i pozvani su negodovati protiv uvredljivih javnih sadržaja. Svi koji javno djeluju i govore trebaju računati i s mogućnošću javnih odgovora. Bitno je da se u javnim sučeljavanjima uvijek izbjegava poticanje na nasilje. Koliko znam, u ovim našim slučajevima nasilja nije bilo. Država, koja u javnom interesu jedina ima pravo i dužnost čuvati red i mir, u ovim je slučajevima djelovala preventivno i smirujuće. Nasilja nije bilo. Snaga je demokracije u tome da se društveni prijepori, koji su vrlo često ekstremni i naelektrizirani, rješavaju u institucijama. Iako je prepoznatljivo da ima i onih kojima je cilj dovesti do izvaninstitucionalnih okršaja, ipak se očituje vitalnost mlade hrvatske demokracije nasuprot nizu zajapurenih blebetala, a hrvatsko društvo, usprkos izazovima, očituje svoju zrelost.

U nedavnom intervjuu za HTV 4 osvrnuli ste se i na ideološki rat grafitima.

Rat po fasadama apsolutno je neprihvatljiv. Prvo zato što je uništavanje fasada nepristojna i nedopustiva rabota zbog koje Zagreb izgleda kao šupa. Postoje sredstva i načini da se taj vandalizam spriječi, osobito kada se nekome izriču prijetnje.

Matica hrvatska prije pet godina u službenoj je izjavi najoštrije reagirala na objavu hrvatske književnosti Dubrovnika u srpskoj ediciji Deset vekova srpske književnosti, no povijest se ponavlja.

Tako se to radi – podmetne se nekoliko kukavičjih jaja, nacija se uhvati ukoštac s domaćim ideološkim razračunavanjima, a susjedi, mirno i u tišini, bez ikakva kritičkog osvrta s naše strane, kradu hrvatsko nacionalno blago. Na ovu najnoviju uzurpaciju hrvatske književnosti iz Dubrovnika, koliko znam, baš nitko nije upozorio ni prosvjedovao niti je svijetu rekao o kakvom je falsifikatu riječ. Stoga, kao i uvijek do sada, nužno je reagirati, ne samo zbog samog sadržaja tog izdanja, nego i zbog šireg obrasca kulturno-političkog ponašanja koji Srbija provodi već godinama. Srpske kulturne institucije i dio političke elite sustavno pokušavaju prisvojiti dijelove hrvatske kulturne baštine, a naša je renesansna i barokna književnost iz Dubrovnika među najugroženijima. Riječ je o dugoročnom i znanstveno neutemeljenom pokušaju prekrajanja kulturnog identiteta hrvatskoga naroda. U Matici hrvatskoj smatramo da nam je dužnost u takvim situacijama reagirati jasno, odlučno i argumentirano. Ovo nije izolirani incident nego dio šire kulturno-političke strategije kojom određeni srpski krugovi pokušavaju stvoriti narativ da su Marin Držić, Ivan Gundulić, Mavro Vetranović i drugi pisci zapravo dio srpske književnosti. To nije samo falsificiranje povijesti nego i oblik kulturne agresije. Trenutno su jako fokusirani na Dubrovnik, ali nisu se ustručavali proglasiti Srbima i druge hrvatske pisce. Sjetimo se starijih Matije Petra Katančića i Andrije Kačića Miošića ili mlađega Grge Martića, sva şu trojica braća franjevci.

Srpska strana to najčešće argumentira pripadnošću štokavskom narječju. Ima li to osnove?

Ne, to je površna i promašena interpretacija. Štokavsko narječje nije ekskluzivno srpsko. Dubrovačka književnost nastajala je u zapadnoj štokavštini, često s čakavskim i latinskim elementima, i duboko je ukorijenjena u hrvatsku književnost, katoličku i zapadnu europsku tradiciju. Štoviše, sami su dubrovački autori svoj jezik nazivali hrvatskim, našim, slovinskim i bili u doticajima s hrvatskim piscima iz Dalmacije i naših sjevernih krajeva. Dubrovnik i njegovi pisci služili su se zapadnom štokavštinom s čakavskim i latinskim utjecajima, a svoj su jezik dosljedno nazivali hrvatskim. To potvrđuju njihova djela, njihova pisma, njihove poetike. Uz to, činjenica da je neki tekst pisan štokavskim narječjem, a što Srbi navode kao argument za svoje tvrdnje, ne znači automatski da pripada srpskoj književnosti. Prema toj logici, mi bismo mogli prisvajati sve štokavske tekstove pa i one srpske, i budući da su štokavski, nazivati ih hrvatskima. To je besmisleno.

Možete li navesti konkretne povijesne dokaze za to?

Ima ih dosta. Stariji dubrovački književnici na svojem materinskom slavenskom idiomu nijednom nisu svoj jezik nazvali srpskim, nego svoj grad i jezik duboko promišljeno svrstavaju u hrvatsku cjelinu. To ne čine samo komunikacijski i nominalno, već i time što svoj jezik stiliziraju tako da bude što bliži jeziku čakavskih književnojezičnih stvaralaca s kojima komuniciraju i u koje se ugledaju. O tome svjedoči poslanica dubrovačkoga pjesnika Mavra Vetranovića iz 30-ih godina 16. st. upućena njegovu prijatelju Petru Hektoroviću u kojoj svoj i Hektorovićev jezik istoznačno imenuje sinonimnim nazivima jezik hrvatski, naš jezik, slovinski jezik. To isto potvrđuju Andrija Jambrešić (1742), Filip Grabovac (1749), Ivan Ambrozović (1808), Dragutin Parčić i drugi autori. Jedan vatikanski prijepis Gundulićeva Osmana napisan je hrvatskim jezikom, latinskim pismom ili doslovno in lingua Chroatica, literis latinis. Hrvatski pjesnik iz Dubrovnika Dominko Zlatarić, kojega Srbi također prisvajaju, napisao je svoje djelo u čijem se naslovu izričito navodi hrvatski jezik (Elektra, tragedija, Ljubmir, pripovijes pastijerska, Ljubav i smrt Pirama iz Tezbe, iz vechie tugieh iesikau Harvackij isloxene). Za Elektru kaže Zlatarić da je učinio Harvacku Garkinju. Zahvaljujući izgradnji zajedničkoga identiteta s hrvatskim sjeverom, Vladislav Menčetić proglašava Petra Zrinskoga 1663. trubljom slovinskom i najglasovitijim pjesnikom ne samo dubrovačkih krajeva, odnosno dubrovačkijeh država, već takvim pjesnikom kojim se diči sadašnji narod svega puka hrvatskoga. Menčetić u hrvatstvu sagledava snagu koja je od ropstva spasila čak i Italiju.

Jovan Skerlić, jedan od najvažnijih srpskih povjesničara književnosti, 1914. piše da se za dubrovačku i dalmatinsku književnost
u Srba gotovo nije ni znalo.
Ako je netko i poznavao,
nije je smatrao kao svoju / Ne radi se o interesu za same dubrovačke pisce, nego za hrvatski prostor / Bez ogranaka Matica nema smisla. Naši su ogranci zdravo tkivo hrvatskoga društva

Što kažu strani autori o Dubrovniku, dade li se iz njihovih djela što iščitati?

Dobro je dokumentirano, ali se nažalost nedovoljno navodi da su i brojni strani putopisci zapisali da je Dubrovnik pripadao Hrvatskom Kraljevstvu. Njemački putopisac Konrad von Grünenberg (1486) kaže da je Dubrovnik, kraljevski grad u hrvatskom kraljevstvu, dok također Nijemac Bernhard von Breydenbach (1486) zapisuje da se Dubrovnik nalazi u Schlavoniji koju označava kao pokrajina hrvatskog kraljevstva, dok Arnold von Harff (1496) piše da se Dubrovnik nalazi u hrvatskom kraljevstvu. Englez Richard Guylford (1506) kaže da je Dubrovnik u Slavoniji ili Dalmaciji, a u pokrajini hrvatskog kraljevstva. Jasno da jasnije ne može biti!

Pa otkuda onda Srbi „crpe“ svoje argumente da je dubrovačka književnost bila dio srpske kulturne svijesti?

To je čista mistifikacija, nasuprot čak i nekim njihovim književnicima i znanstvenicima koji potvrđuju da dubrovačka književnost nije njihova, niti je to mogla biti. Tako Jovan Skerlić, jedan od najvažnijih srpskih povjesničara književnosti, 1914. piše da se za dubrovačku i dalmatinsku književnost u Srba gotovo nije ni znalo. Ako je netko i poznavao, nije je smatrao kao svoju. No, to Srbe nije spriječilo da i molitvenik pobožnih dubrovačkih trgovaca iz 1520. koji su poslovali u Novom Brdu i Janjevu, nastao na temelju čakavskih predložaka, kojim su se, kako sami pišu, branili od raških popova i njihova pravoslavlja, nazovu istom logikom Dubrovački srpski molitvenik. Srpska se književnost počinje oblikovati krajem 18. i početkom 19. stoljeća s pojavom Dositeja Obradovića. To potvrđuje i Vuk Stefanović Karadžić u predgovoru svojemu Srpskom rječniku iz 1818. u kojem je napisao: Već ima blizu iljada godina kako Srblji imaju svoja slova i pismo, a do danas još ni u kakvoj knjizi nemaju pravoga svog jezika!

Govor Damira Zorića na praizvedbi glazbeno-scenske legende Krunidba kralja Tomislava u Tomislavgradu 28. VI. / Snimio Marin Margeta

Kako onda uz te Karadžićeve navode danas mogu tvrditi da su dubrovački autori pisali srpsku književnost tri stoljeća ranije?

To mi je zaista neobjašnjivo. To je valjda taj srpski svijet, što god to značilo.

Što je s njihovim argumentom da su neki dokumenti pisani na srpskom jeziku?

Riječ je o potpuno pogrešnom tumačenju. Naime, Dubrovačka kancelarija bilježila je da su neki ugovori pisani lingua serviana ili rasciana, ali se pri tome misli isključivo na dokumente tadašnjih trgovaca i diplomata iz srpskih krajeva, a ne na jezik dubrovačkih pisaca. Već krajem 15. stoljeća u kancelariji se jasno razlikuje servianski jezik od našega ilirskog. Trgovački su se ugovori u Dubrovniku prepisivali sa srpskog jezika u naš ilirski, doslovno ex lingua serviana in hanc nostram illyricam što pokazuje da su u Dubrovniku razlikovali srpski kao strani jezik od svog jezika.

Što je s njihovom tezom da su u to vrijeme u Dubrovniku živjeli Srbi katolici? Ima li to povijesnog temelja?

Ne, to je moderna izmišljotina, konstrukcija bez povijesnog temelja. Dubrovačka Republika bila je izrazito katolička država. Pravoslavnim svećenicima bio je čak zabranjen boravak u gradu duži od sedam dana. Srba katolika u Dubrovniku nije moglo biti ­prije kraja 19. stoljeća. Nema povijesnih dokaza o postojanju Srba katolika u Dubrovniku u vrijeme Gundulića ili Držića. Pojava pojedinaca krajem 19. stoljeća zbog tada kreiranih političkih razloga ne može retroaktivno mije­njati povijest.

Kako objašnjavate motive ovakvih kulturnih prisvajanja, krađe?

Ne radi se o interesu za same dubrovačke pisce, nego za hrvatski prostor. Dubrovačka književnost simbol je slobodnog zapadnog europskog kulturnog identiteta. Srpski pokušaji da je prisvoje nisu pokušaji da usvoje Gundulićevo pjesništvo, nego da se simbolički domognu Jadrana i Hrvatske kao kulturne cjeline. Njihova kulturna prisvajanja idu ruku pod ruku s povijesnim revizionizmom. Na nama je da im se uvijek odlučno suprotstavimo. Braneći našu kulturu i baštinu i našu povijest, mi zapravo branimo svoju budućnost i budućnost svoje zemlje.

Što Matica hrvatska konkretno predlaže kao odgovor na ovaj pokušaj kulturnog prisvajanja?

Matica hrvatska poziva sve kulturne, znanstvene i državne institucije da reagiraju. Ne znam zašto sve ovo šutke prolazi pored brojnih institucija kojima je primarna zadaća briga o čuvanju i promicanju naše književno-povijesne baštine. Ovo nije stvar dnevne politike nego obrane kulturnog identiteta. Ovo više nije samo hrvatsko pitanje, to je pitanje zaštite europske kulturne baštine. Tražimo da se konačno provede sustavna kampanja za obranu hrvatske književnosti i kulturnoga identiteta, uz stručne argumente. Bilo bi dobro da resorna ministarstva pokrenu diplomatske inicijative prema međunarodnim tijelima poput UNESCO-a, Vijeća Europe, Europske unije. Potrebna nam je sustavna strategija zaštite hrvatske kulturne baštine, a kad je Srbija u pitanju, i povrat još uvijek nevraćene arhivske građe, muzejskih artefakata i umjetnina.

Neki će reći da su ovakve reakcije uzaludne kada je riječ o opetovanim srpskim presezanjima na hrvatsku književnu baštinu.

Nikada se ne smijemo umoriti od upozoravanja na takvu vrstu srpske ili bilo čije druge manipulacije i otimačine. Na to treba odgovoriti znanošću, argumentima i dostojanstveno. Njima njihovo i neka im je, imaju mnogo toga čime se mogu pohvaliti. Ali, što je naše, mora biti naše. Ovdje se radi o zaštiti istine. Ako to ne učinimo mi, tko će? I ako to ne učinimo sada, kad ćemo?

U Predsjedništvu MH kao gospodarski tajnik i potpredsjednik aktivni ste još od predsjednikovanja Igora Zidića, a koncem lipnja naslijedili ste akademika Miru Gavrana na dužnosti predsjednika Matice hrvatske. Za glavnog tajnika ponovno je izabran Ivica Nuić. Kako gledate na protekle četiri godine u Matici i koji su vaši glavni planovi za predsjednički mandat?

Novoizabrano vodstvo zapravo je osvježeno staro vodstvo. Svi koji su do sada djelovali u upravnim tijelima Matice hrvatske pozvani su i mogu i dalje djelovati kao i do sada. Nasuprot pisanju jednog člankopisca, koji o Matici niti išta zna niti je u nju ikada zavirio, da me na čelo Matice postavila tzv. duboka država, svi mi izabrani smo na redovitoj izbornoj Skupštini, a kandidiranje je, sukladno odredbama Pravila, bilo moguće baš svakome članu Matice. Od obnove djelovanja Matice devedesetih godina prošloga stoljeća, otkako sam aktivan u Matici, od ukupno sedmorice izabiranih predsjednika, a jedan je obnašao dužnost u čak tri mandata, šestorica njih birani su na Skupštini kao jedini kandidati Glavnog odbora.

Čast mi je najaviti nove izvedbe glazbeno-scenske legende Kralj Tomislav 21. rujna u Mostaru te 30. rujna u Splitu / Nadam se da ćemo uspjeti obnoviti Matičinu Palaču, koja nije samo naš uredski prostor, nego je simbol Zagreba i novije hrvatske povijesti. Zaslužuje da bude u boljem stanju nego što je sada

Na skupštini ste apostrofirali i ulogu ogranaka Matice hrvatske. Što za vas kao predsjednika i za Maticu u cjelini predstavljaju ogranci?

Bez ogranaka Matica nema smisla, ogranci su pokazatelj ne samo zanimanja za našu djelatnost u pojedinim mjestima, gradovima i općinama, nego su također isporučitelji mnogo toga dobroga što s lokalne razine donose u Središnjicu. Naši su ogranci zdravo tkivo hrvatskoga društva. U manjim sredinama najčešće su jedini kulturni subjekti koji su u stanju stvarati kulturne sadržaje ili ih u svoju sredinu donositi iz većih središta. Još i više od toga, naši su ogranci poluge čijim se posredstvom u velika regionalna središta i glavni grad Zagreb mogu unijeti zdravi sadržaji zavičajnih vrijednosti, tradicija i kulture.

Zavičajnost je temeljna vrijednost domovine, ljubav prema zavičajnom nasljeđu klica je ljubavi za svu domovinu. Tko nema zavičaja, teško da će imati i domovinu. Zato naše ogranke treba još više poticati, davati im više prilika i na velikoj pozornici, pomagati im materijalno, ali i organizacijski i stručno. U tome svoju ulogu mogu i trebaju imati naši brojni odjeli koji djeluju u Središnjici, ali također svoju stručnu djelatnost iznose prema ograncima diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine i dalje gdje god je živa grana našega naroda. Ta dvosmjerna razmjena treba biti što je moguće češća i sadržajnija.

Vijeće Matice hrvatske u BiH, kojem ste na čelu od osnivanja prošle godine, koncem lipnja organiziralo je veličanstven glazbeno-scenski spektakl Kralj Tomislav u Tomislavgradu u okviru proslave 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva. Kakvi su dojmovi s izvedbe? Hoće li biti još izvedbi te glazbeno-scenske legende?

Prema svim ocjenama stručne kritike, skladatelj Darko Domitrović i književnik Miro Gavran stvorili su vrhunsko glazbeno-scensko djelo za zbor i simfonijski orkestar. Mnogo je institucija i pojedinaca kojima treba zahvaliti, a ja ću ovom prilikom izdvojiti one najvažnije. Robert Raponja je režirao, a Igor Tatarević ravnao izvedbom. Hvala Ivi Hraste Sočo, intendantici HNK u Zagrebu koje je dalo sjajne soliste – sopranisticu Josipu Bilić, tenora Roka Radovana i basa Sinišu Štroka. Trebam zahvaliti i Ivanu Vukoji, ravnatelju HNK u Mostaru, izvršnom producentu izvedbe, koje je uz to dalo i mješoviti zbor. Hvala i Simfonijskom orkestru Mostar i njegovu ravnatelju Damiru Bunozi te našim prijateljima iz Kulturno-informativnog centra Općine Tomislavgrad kao i Duvanjskom franjevačkom samostanu. Na javnoj i financijskoj potpori svakako moram zahvaliti i predsjedniku Hrvatskog narodnog sabora u Bosni i Hercegovini Draganu Čoviću te ministrici kulture Federacije BiH Sanji Vlaisavljević  bez čije podrške teško da bi Vijeće Matice hrvatske u BiH uspjelo proizvesti ovaj vrhunski glazbeno-scenski događaj posvećen 1100. obljetnici krunidbe prvog hrvatskog kralja Tomislava. Zahvaljujem i Ministarstvu kulture i medija RH koje je podržalo projekt, kao i svim sponzorima i donatorima. Zahvaljujući njihovim potporama pripremamo i englesko izdanje knjige o kralju Tomislavu koju će Matica hrvatska objaviti do kraja godine. Spomenuti glazbeno-scenski projekt, u pro­dukcijskom i izvedbenom smislu, jedan je od najkompleksnijih u Matičinoj novijoj povijesti. Kralj Tomislav simbol je hrvatske državnosti, snage, slobode i narodne solidarnosti. Zato je toliko omiljen u narodnome imaginariju i zato Hrvati diljem Domovine, Hrvatske i BiH, s radošću obilježavaju ovu veliku obljetnicu. Čast mi je najaviti nove izvedbe, i to 21. rujna u Mostaru te 30. rujna u Splitu odakle je prije nekoliko godina i došao poticaj splitskog župana Blaženka Bobana i fra Zvonka Martića da se stvori ovo djelo u čast Tomislavu, prvom hrvatskome
kralju.

Hvala vam na razgovoru. Nadamo se da će Matica hrvatska i dalje biti na braniku hrvatskoga identiteta i kulture, kao i prethodne 183 godine.

Hvala i vama. Da, u 183 godine postojanja Matica hrvatska čuvala je i stvarala hrvatsku kulturu. Tako će biti i dalje. Matica hrvatska uvijek je znala kako čuvati hrvatski jezik kao temelj narodnog identiteta, kako poticati društvo znanja i pravde, kako se zauzimati za slobodu zemlje. U toj, domoljubnoj Matici hrvatskoj, kroz prosvjetu i kulturu, očuvani su hrvatski slobodarski duh i samosvijest hrvatskoga naroda. Tim ćemo putem zajedno nastaviti i u novom mandatu, ne zaboravljajući pritom ni Hrvate izvan Hrvatske, sve kojima je potrebna naša podrška. Nadam se da ćemo uspjeti obnoviti Matičinu Palaču, koja nije samo naš uredski prostor, nego je simbol Zagreba i novije hrvatske povijesti i zaslužuje da bude u boljem stanju nego što je sada, jedina neobnovljena zgrada uzduž tri perivoja i trga u povijesnoj jezgri Zagreba.